Ovo nije samo još jedna recenzija

13 Reasons Why
Nedavno je izašla nova serija na Netflixu. Zove se 13 Reasons Why i vrlo brzo podigla je prašinu. Naizgled, govori o srednjoškolskoj tematici, ali ovaj puta malo mračnije atmosfere - govori o 13 razloga zbog kojih je, srednjoškolska o kojoj se u seriji radi, počinila samoubojstvo. Ali je prije toga ostavila 13 snimljenih kaseta, o kojih svaka govori o jednoj osobi i jednoj situaciji koje je doprinijela u njenoj odluci. Zbog kvalitete prikaza škakljivih tema našla se na listama najboljih serija, ali se u isto vrijeme našla i na udaru kritika radi 'veličanja samoubojstva' i 'romantiziranja cjelokupne situacije'.

Previše ljudi nam je istovremenom preporučilo seriju tako da smo se gospodin muž i ja odlučili na pokušaj. Pogledali smo je u dahu. Svaka epizoda u nama je budila vrtlog emocija, pokretala žustre rasprave i danima je bila uz nas, čak i kada je završila. Ipak, mene je pogodila malo dublje nego njega. Mene je pogodila točno tamo negdje u predjelu ošita i izbila mi zrak na trenutak. Ta serija govorila je o meni. Ta djevojka, toliko puta, bila sam ja. Bez pretjerivanja. Bez sentimentalnog udaranja ispod pojasa. Serija 13 Reasons Why probudila je u meni toliko zakopanih, potisnutih situacija i emocija da sam se na trenutke teško nosila sa svim i noćima ležala budna. I sada, sa ptsp-om pod kontrolom, želim vam reći zašto mislim da ju svatko treba pogledati i gdje leži njena vrijednost.

(U slučaju da niste gledali seriju, a želite, spoileri su u nastavku tako da razmislite želite li čitati dalje. S druge strane, spoileri neće biti veliki jer ne raspravljam o radnji jer ne pišem recenziju, tako da će neki od vas ovo pročitati, a tek onda odlučiti pogledati seriju. Mislim da ni to nije problem jer njena vrijednost ne leži isključivo u 'navlakušama' i obratima radnje)

Sada se nalazim u tom čudnom periodu života kada sam već roditelj i 'ozbiljna odrasla jedinka', ali sam i dalje dovoljno mlada da se 'mladosti' sjećam kao da je bila jučer. Još uvijek se nisam dovoljno odmaknula da bih srednju školu, odrastanje i fax gledala kroz prizmu nostalgije i 'pamtim samo sretne dane' naočale. Još uvijek je dovoljno blizu da mogu osjetiti sve ožiljke koji su mi ostali, ali i imati grižnju savjesti zbog ožiljaka koje sam nanijela drugima, na ovaj ili onaj način. Čak mazohistički volim ponekad i pročačkati po njima samo zato što mislim da je ključ pripreme za adolescenciju vlastitog mladunča upravo u tome da ne zaboravimo svoju. Ako krenem gledati u prošlost sa smješkom na unama i nostalgičnim uzdahom - znam da neću imati dovoljno razumijevanja za svoje dijete i neću uočiti znakove. Znakove koji se moraju uočiti. Bojim se da u tom slučaju neću pripremiti svoje dijete na sve što ju čeka. A čeka ju SVAŠTA (i to svašta postaje sve gore od kako živimo i virtualno). Tu sam pronašla vrijednost ove zanimljive serije - konstantno sam se nalazila u limbu jer sam razumjela perspektivu roditelja, s osjećala sam svu bol djece. Prvi puta u životu na tako banalnom primjeru uočila sam uzorak ponašanja u kojem griješe obje strane. Prvi puta sam mogla uočiti kako mi, kao roditelji, ne vidimo kako mnogo odgovornosti za 'udaljavanje' djece snosimo sami. Koliko puta u životu jednostavno ne znamo što im se događa jer im ne dajemo priliku da nam kažu! Njihov vapaj za komunikacijom mi prekidamo policijskim ispitivanjem. Njihov poziv u pomoć doživljavamo kao znak za uplitanje, a oni tada bježe. Jer uporno doživljavamo adolescente kao djetinjaste odrasle jedine - a to naprosto nije točno jer oni ne razmišljaju poput nas i posljedice njihovih činova njima traju vječno. Sve je konačno. Sve je pretjerano dramatično. Sve je vrlo važno i obilježava te zauvijek. Iz odrasle perspektive, to se čini smiješno. Ali nije.

Jer - koliko je i nas uistinu ostalo obilježeno odrastanjem?
Netflix - 13 Reasons Why
Gledala sam seriju i razmišljala. Znate li vi koliko puta se meni dogodilo da su me u osnovnoj školi 'dočekali' dečki da mi fizički pokažu kako smatraju da sam vrijedna njihove pažnje? Znate li kako to uopće izgleda? Jeste li se ikada našli u krugu između šest trinaestogodišnjaka koji vas prebacuju od jednog do drugog da vas ispipaju? Jeste li ikada morali šakama izboriti vlastitu slobodu? Ja jesam. Sve navedeno. I sa četrnaest godina sam bila dovoljno snažna da jednom rukom dignem dječaka mnogo većeg od mene u zrak kako bih ga nabila na suprotni zid - da mogu otići. Te iste godine sam morala ići kod pedagogice na razgovor jer je par djevojčica pričalo po školi da sam trudna. Trudna, naravno, bila nisam, ali sam bila bijesna, povrijeđena i osramoćena. Kada imaš četrnaest, to se čini kao rušenje cijelog svijeta.

I mnogi će vam reći da je to cmoljenje razmažene 'popularne' cure kojoj je 'oh, tako teško jer je u centru pažnje'. Jer, naravno, svi mi znamo da je smisao života svakog ženskog bića biti u centru pažnje, pogotovo muške. Ja sam u to doba hodala u majicama s kapuljačom, trapericama i tenisicama. Našminkat se nisam znala do kraja srednje škole, a štikle nisam nosila niti na maturalnoj. Sise nemam još uvijek, a nisam ni posebno prekrasna. Ali sam bila građena kao gimnastičarka, nisam imala puno prijateljica i imala sam istureno dupe. To je bilo dovoljno. Dovoljno da me svaka cura u toj školi proglasi neprijateljem broj jedan i da svaki dečko zaključi kako posjeduje legitimno pravo ispipati me kako i kada želi. Bila sam u potpunosti nemoćna, profesori se na to nisu obazirali jer 'to nije njihov problem', a mami nisam htjela reći jer sam mislila da sam si na neki način sama kriva. Nisam znala kako sam to skrivila, ali da sam bila 'nevina', ne bi me sve te cure mrzile, zar ne? Dakle, morala sam biti kriva. 

U srednjoj školi smo više odrasli, ali lakše nije postalo. Također sam se susrela sa nevjerojatno sličnim situacijama poput one gdje je moja poezija također proslijeđena profesoru bez mog odobravanja - ali ljudi zaključe da je u redu jer je ishod pozitivan. Još jedna nelagodna situacija, još jedan utjecaj na moj život nad kojim nemam kontrolu.

Ipak, najopasnije su bile one situacije koje si kao adolescent nisam mogla objasniti. Vidite, kada ste tinejdžer, strašno ste ovisni o tuđem mišljenu. Ali ne samo to - u isto vrijeme ne želite biti 'zločesti' jer ste u duši još uvijek dijete i želite biti 'dobri'. Ako pridodamo tome da ste i podložni utjecajima kao i skakanju prije nego što promislite, imamo standardni recept za katastrofu. A tu je i refleks za preživljavanjem u kojem u lošoj situaciji ne reagirate jer se bojite da bi mogli izazvati goru reakciju. 

Najcrnja potisnuta uspomena bila je u stanu starijeg dečka. Bili smo tamo u ranim popodnevnim satima, bilo nas je puno. U jednom trenutku su svi krenuli kući, drugačije od početnog dogovora, a ja sam se našla u nelagodnoj situaciji jer sam za sat vremena trebala na rođendan i nije mi bilo zgodno ići kući na što je zgodni stariji dečko ponudio da ostanem, on se svejedno mora otuširati pa je slobodan. I ostala sam - jer se poznajemo, jer je ok i, uostalom, zašto ne bih ostala? Gledala sam tv dok se on tuširao, a onda me zamolio da mu dohvatim ručnik jer ga je zaboravio. Ja sam naivno ušla, a on mi je kroz smijeh rekao da sad mogu i ostati ćaskati s njim kad sam već tu. Svaki dio mog tijela je vrištao da izađem od tamo i odem kući. Zajebi rođendan i slične budalaštine. A ja sam ostala. Zašto? 

To je dio koji roditelji moraju imati na umu kada su adolescenti u pitanju - oni ne razmišljaju kao odrasli, oni se utapaju u vrlom novom svijetu i njihove reakcije su često vrlo krive i neobjašnjive, baš zato što sami ne mogu razlučiti što je ispravno, a što ne. A ja sam tada bila adolescent i ja sam ostala u toj kupaoni. Jer sam mislila da 'nije pristojno' samo tako otići. Jer sam mislila da će se on naljutiti 'ako sad napravim dramu'. Jer 'dečko mi nije ništa napravio' da ja sad razvaljujem vrata i bježim glavom bez obzira. Jer sam, na kraju krajeva, željela da ima dobro mišljenje o meni. I jer mi se sviđao. Ali i zato što se ni u jednom trenutku nisam osjećala nesigurnom. To što mi se želudac okretao bio je znak, ali ja tada nisam znala što mi taj znak govori.

Ostala sam. Ušla sam u kupaonicu. Poštedjet ću vas detalja, ali reći ću vam samo da o tome što se dogodilo nikome ništa nisam rekla. Nikada. Usudila bih se reći da ni sama sa sobom to nisam nikada raščistila jer nisam imala snage. 

Moje prijateljice su mislile da sam 'zbarila' dečka koji mi se sviđao. Nisam. Moja mama je mislila da sjedim u stanu sa šest muških prijatelja. A ja nisam. Nikada nisam pričala o tome, ali nikada nisam prestala razmišljati o tome. Jer ja nikada nisam vrisnula 'ne', ali nikada nisam ni na što pristala. I ja sam ušla u tu kupaonu - znači da snosim odgovornost? Nisam imala obrambene modrice, nisam napadnuta u mračnoj ulici, nisam bila pijana i nitko mi nije prijetio oružjem. Što mi se to onda dogodilo? 

Zašto mislim da moramo svi pogledati navedenu seriju? Zato što je bitno ne zaboraviti što djeca proživljavaju svakodnevno. Mi možda nemamo ormariće u školama da možemo gurati slabije klince unutra, ali i naša djetinjstva bila su obilježena sačekušama, gađanjem kamenjem, guranjem uza zid i uzimanjem novaca od druge djece. Bullying nije nova pojava, samo je sada još teža jer u virtualno doba ne prestaje izlaskom iz škole. Djeca danas nemaju 'safe place' jer su dostupni uvijek i svugdje. Pa čak i u svojoj sobi, uplakani i pokriveni preko glave.

Bitno je da shvatite samo jednu stvar - ja sam dijete koje je imalo uvijek veoma otvoren odnos sa svojom mamom. Pričale smo o svemu i svačemu, uvijek i bez zadrške.

Ali ove stvari joj svejedno nikada nisam rekla. Zašto? Zato što sam bila tinejdžer. Zato što sam smatrala da sam djelomično odgovorna za sve što mi se događa. Ne želim niti pomisliti koliko tek onda svi drugi roditelji nemaju pojma što im djeca rade i što sve proživljavaju. I nisu nužno roditelji krivi - kriv je mentalni sklop tinejdžera. Ali da je moja mama znala ono što ja znam, mogla me pripremiti. Mogla je sa mnom o tome razgovarati i mogla mi je reći da neke stvari nisu moja krivnja. Jedini način na koji se možemo boriti protiv ovakvih stvari je otvoren razgovor o tome. A pošto neke majke očito neće nikada uložiti trud u odgoj svojih dječaka, mi smo tu da zaštitimo svoje djevojčice. A kada ih ne budemo mogli zaštititi, da ih pripremimo za daljnju borbu.

Moja iskustva, ogavna u svojoj srži, od mene su ipak napravila borca. Slučajno sam satkana na takav način da agresija u meni budi inat i bijes. I onda se borim. Ali nisu svi poput mene, nemaju svi takav obrambeni mehanizam. Dok sam gledala 13 Reasons Why, sjedila sam u mraku i konstantno razmišljala o tome kako sam to - ja. Na ovaj ili onaj način. Jedina razlika je u tome što sam se ja izborila za zrak, a ona nije. A ako tih par epizoda pomognu u tome da još netko uspije pronaći zrak, ako pomognu osvijestiti samo jednog roditelja - dovoljno je. Zato sam i podijelila ovo sa svima. Odluka koja mi nije lako pala, ali je donešena trezveno. Jer je vrijeme da prestanemo gurati pod tepih stvari koje nas razdiru. Naš glas nekome će biti slamka spasa, nekome će pružiti osjećaj da nije sam na svijetu. I da nije kriv za sve što mu se događa. 

Pogledajte seriju, vrijedna je toga.

Mama vs. igralište


Wide-wallpapers
Vrijeme je da priznam sebi. Vrijeme je da kažem pred bogom i pred ljudima. Ja mrzim igrališta. Mrzim ići na igralište, mrzim sjediti na igralištu, mrzim nelagodno stajati na pol' igrališta, a najviše od svega mrzim biti među drugim ljudima na igralištu. Eto, rekla sam!
Dobar dan, ja sam Moranina mama i ja mrzim ići na igralište!
I šta ćemo sad?

Vidite, moj muž je neka druga sorta. Normalna, rekla bi moja baka. On je taj koji dijete vodi na igralište, ona je taj koji uzme Moranu i odu se dva sata voziti biciklom, on je taj koji s njom istražuje i skače i gradi i trči. On je onaj koji mene spašava najmržeg trenutka u danu - odlaska 'van'. Hvala bogu na vrtiću i njemačkom sistemu gdje su vani uvijek i svugdje pa mi je lakše markirati popodnevni izlazak. Naravno, ne markiram ga uvijek, ali ne mogu reći da mi ne odahne kad pljušti kiša ili udara zvizdan. Mislim, nisam ja loša osoba, a nadam se ni preloša majka. Ja samo stvarno stvarno ne volim ići na igralište.

Vožnja biciklom? Može. Zoološki? Samo daj! Šetnja uz sladoled? Bilo kada, bilo gdje. Igralište... evo, plače mi se. Ima nešto u tom prostoru što me jednostavno straši. Svima je dostupan, ali nisu tu svi zajedno. I onda ne znam trebam li ja sada tu pričati s drugom mamom, ili trebam gledati u mobitel. A ako gledam u mobitel, osjećam se grozno. Uostalom, nije svrha igrališta da ja sjedim i gledam u mobitel. Najbolja varijanta za Moranu je kada se uspostavi da ima taman dovoljan broj djece da se igraju i kada se uistinu žele igrati međusobno. I u tim situacijama sam spremna pretrpjeti to zbog nje, ali osobno sam u totalnom hororu. Jer onda sam suvišna i nemam pojma što da radim sama sa sobom. Trebam li pričati s nekim? Je li nepristojno ako šutim? Ako se djeca porječkaju, trebam li se miješati? Jesam li kreten ako se ne umiješam? Smije li moje dijete dirati tuđe stvari na pijesku? Što ako ona ne da svoje?

Što sam starija sve više zaziram od tog slučajnog spontanog ljudskog kontakta. Ponekad slučajno kliknem s nekim pa mi nije baš TOLIKO teško, ali ne uživam ni u jednom segmentu. I osjećam se kao totalno govno cijelo to vrijeme. Jer ja sam mama - ja trebam UŽIVATI u tome! Trebam biti sretna što mi je dijete druželjubivo, što svugdje pronalazi prijatelje i svugdje se uklapa. Trebam se radovati zajedničkom vremenu koje provodimo zajedno i čuvati svaki trenutak za mentalo sjećanje. Ali, brate, ne mogu!

Još gore mi je kad se ovaj moj uplete! On sa svakog igranja dolazi pun priča o mamama i tatama koje je upoznao - odakle su, kolika su djeca, tko je kome što savjetovao i koje šale su si nabacili. I ja svaki put gledam i ne vjerujem. Kako?! Gdje ih nađe?! I svaki put novo igralište, svaki put nova ekipa. Kad mi šalje slike iz parka, osjetim kako me ubote žalac ljubomore jer 'hoću se i jaaaaaa tako zabavljati!' Ali pogodite što? Ja se tako nikada ne zabavljam. Da smo tamo zajedno, on bi zapričavao simpa mamu na igralištu, a ja bih sjedila na klupi nelagodno gledajući u pod iza sunčanih. Jer bih rađe bila na mobitelu, ali kako ću, otac tu fino skakuče, a ja da blejim u ekran?!

Kada se razgovor oduži, onda se teška srca pomalo uključim čisto da žena ne misli da sam idiot ili ufurana krava koja misli da je bolja od ostalih. A to redovno misle. Jer ne možeš ljudim objasniti da si ti ustvari van sebe od anksioznosti i stida, a imaš dijete i 30 godina. I na igralištu si, a ne na sastanku glavnih direktora Googla! (Karikiram, ne'am pojma tko je glavni direktor Googla, ni koliko ih ima). Ali da. Kao čudna djevojčica od pet godina - ja se, ustvari, sramim. I možemo mi to nazivati super kul hipsterskim nazivima kao što je 'socialy awkward', ali priznajmo si - to je ono kad te baka sprda pred gostima i dere se 'štaaaa je?! Nije vaaaaljda da se sraaaamiš?!' A ti ne samo da se sramiš, nego bi sad još i pokazao srednjak jer te uz to i brukaju. Eto, ja sam žena od trideset godina koja se srami pričati s nepoznatim ljudima (i djecom) i ne volim kada moram koegzistirati na dječjim igralištima.

Muž ne pomaže sa svojim (lovačkim, ha? sumnjiv mi je već) pričama s igrališta jer zahvaljujući njemu, znam da bih trebala ostvariti komunikaciju. Prokleta komunikacija, dabogda! Najgore je što uistinu nije problem u ljudima - stvarno su svi divni, susretljivi, a kada skuže da štekamo s njemački, trude se priati engleski. Stvar je u meni. Bila je stvar u meni i u Hrvatskoj, stvar je u meni i ovdje. Zato slavim svaki puta kada dođemo, a igralište zjapi prazno! Onda znam da mogu mirne duše zaroniti u taj pijesak i slagati kolače od blata sa svojim djetetom bez sekiracije. Osjećam li se poslije svejedno loše? Naravno - ona voli društvo i na igralištu je radi druge djece.

Zato hvala bogu na tatama i njihovom dječačkom stavu prema životu. Napravit ću trideset i šest ručkova, oprati sedam mašina veša, uglancati kupatilo, a ako treba i peglati! Samo me nemojte tjerati da idem na igralište. Najbolji osjećaj na svijetu je dobiti video poruku od njih dvoje kako se naglavačke spuštaju niz tobogan, zajapureni i sretni, a onda uzdahnuti i nastavitit čitati svoju knjigu. Na kauču.

Tako je kako je ;)
#misusovo

Beba koja to nije

Maja Rašić
U japanskom jeziku postoji riječ mizuko, riječ koja doslovno znači 'vodeno dijete'. Označava djecu koja se nikada nisu rodila, djecu koja su postojala samo u ideji, djecu koja ustvari nikada nisu napustila plodnu vodu. I zato vodena. 

Nedavno sam sjedila s kumom, kumom koja je neustrašiva u svim sferama života, pa tako i sada u trudnoći. Ne da se tetošiti, ne drami i ne smatra da je posebna božja ovčica samim time što je trudna. Njena sreća je zarazna i čini se kao da nema brige na svijetu. A onda usred normalnog razgovora o trudničkoj odjeći i potrebama koje sada ima, onako nonšalantno, kao, ubaci pitanje o spontanim pobačajima. Znam li što o tome? Zašto se to događa? I osjetim da pitanje 'Mogu li to kako spriječiti?' ipak nije prevalila preko usta. I razumijem ju, bojala sam se i ja. Bojimo se sve. 

Utješila sam ju što sam prije mogla govoreći kako sam pročitala na par mjesta da je spontani pobačaj samo reakcija tijela na neurednu trudnoću. Tijelo je prepoznalo da nešto neće biti u redu i zato se samo 'očistilo'. Tijelo je ipak savršeni mehanizam koji vodi brigu o svemu i spontani pobačaj, u slučaju da se dogodi, treba doživjeti kao manje od dva zla. Rekla sam joj to jer sam još bila pod dojmom jednog od tekstova na koje sam nabasala (za radoznale, možete ga pročitati ovdje), a koji me duboko taknuo jer sam smatrala da bih se tako nekako i ja ponašala. Tako nekako bih i ja reagirala, iako čovjek nikada ne može znati dok mu se ne dogodi. Ali treba biti spreman na sve jer - događa se. Stvarno se događa i događa se često. 

Statistike kažu da čak trideset posto od svih trudnoća završi spontanim pobačajem, od čega gotovo polovica i prije nego žena zna da je trudna. Simptomi se jednostavno pripišu zakašnjeloj menstruaciji i tako prođe naopaženo. Jer 'događa se'. 'Ni prva, ni zadnja'. 'Bože moj, bit će još trudnoća'. Jer naše društvo reći će vam da obavite što trebate i idete dalje. Ali je li to zaista tako jednostavno?

Jučer mi je još jedna prijateljica javila da je sretno trudna. Sve je u redu, mala obitelj uskoro će dočekati četvrtog člana. I dok smo ćaskale, razgovor je sam skrenuo s puta i rekla mi je da je imala spontani pobačaj prije godinu dana. Tuga koju je osjetila tada, samo joj je bila poticaj da definitivno odluči da želi još djece. Ono što je mene zaboljelo bila je tuga s kojom je pričala o gubitku bebe i o svoj žalosti koju je osjetila, a činilo se da na nju nema pravo. Svi, od majke, prijateljica do sestre, svi su odmahnuli rukom, potapšali je po ramenu i rekli 'život ide dalje'. Ali što ako ona nije bila spremna?!

Rekla je kako je nakon toga željela svima pričati o svojoj boli. I je. I tada je shvatila da je broj žena koje su prošle isto što i ona stvarno velik i - sve su one pričale o tome. Ali ih nitko nije slušao. Naše društvo ima tu naviku da se ograđuje od takvih tema jer se misli da ako se o nečemu ne priča, da ne može boljeti. Ako ne pričate o nečemu, nećete ni razmišljati o tome, a ako ne razmišljate, ne može ni boljeti. A gubitak? Ma kakav gubitak, pa JEDVA si bila trudna.

Ali jesi.

Ljudi ne žele prihvatiti da svaka željena trudnoća sa sobom nosi veliku emotivnu uključenost. Žena koja odluči da želi biti trudna, nebitno je li to odlučila prije trudnoće ili kada je već saznala za nju, uz tu trudnoću veže sve svoje emocije, prilagođava cijeli život novonastaloj situaciji. Žena koja želi biti trudna od tog trenutka sve što radi, radi s trudnoćom na pameti. I vjeruje da u sebi gradi život i, zajedno s njim, gradi i planove i buduće slike i emocije. Žena se povezuje s plodom, osjetila ona njega ili ne, bila 'jedva trudna' ili 'zapravo trudna' - jer, eto, navodno se može biti i trudan po stupnjevima! Ono što ljudi ne razumiju kod tugovanja za izgubljenom bebom je sam fokus tugovanja.

Žene nisu lude. Ne morate im vi reći da nisu ni imale nikada tu bebu. Ne morate im objašnjavati da šteta nije tolika jer nije bilo poroda, nije bilo sahrane i, u konačnici, nije bilo ni djeteta. To nije ono što žena oplakuje. Žena oplakuje upravo sve to što se nije dogodilo, a trebalo je. Ona oplakuje svaku situaciju u kojoj joj je život sada jednak kao što je bio - jer ona se pripremala za to da će od sada sve biti drugačije. A sada neće. Kao kada na peronu čekate vlak, punih kofera pod nogama, a vlak se nikada ne pojavi. Tehnički, vlak nije došao i vi niste ništa dobili, ali ni ništa izgubili. No što je sa nadom, planom, iščekivanjem? Samo zato što nije materijalno, ne znači da niste ništa izgubili. Gubitak nerođene bebe mora biti najveće utapanje nada koje postoji - jer ste mislili da od sada više nikada nećete biti sami. A sada jeste.

I poželjela sam reći svojoj prijateljici da ima pravo na svu bol koju osjeća. Ima pravo biti tužna i plakati i ima pravo raditi od toga veliku stvar koliko god ona želi. Jer njena bol je samo njena i nitko drugi nema pravo umanjivati je. Poželjela sam joj reći da to što 'se događa skoro svima' ne znači da je nebitno, da je minorno i da nije vrijedno spomena. Svaki proces tugovanja potreban je kako bi nas zaliječio. Kako bismo odbolovali i nastavili jači dalje. I baš zbog toga, samo zato što bebe nije bilo, ne znači da nije bilo niti boli. Ako bol postoji, zaslužuje imati pravo da se kao takva i odboluje. U nadi da će život kasnije donijeti samo veće radosti. 
#misusovo

Sex naš svagdašnji

kondom
Mara Dyer
Naučila sam već da se ovdje nagrađuje moja iskrenost. Polako smo razbili mit o majčinstvu i malo po malo dotičemo se svih škakljivih tema. I ugodnih i neugodnih, i priznajemo čega se sramimo i objavljujemo na sva zvona čime se ponosimo. Ali 'svetost braka' još uvijek je nešto u što se teško petljamo. Tako i vidim da se moja iskrenost nagrađuje - brojke mi se vrte oko par tisuća čitanja neprestano, ali kada same od sebe skoče preko 20.000, znam već i sama da se radi o bračnoj temi. Možemo o pelenama i zločestoj djeci, možemo o upaljenim dojkama i vikendima kada zaboravimo da smo majke - ali nemoj, majketi, da moramo o braku otvoreno i bez zadrške! Jer nezgodno je pred ljudima. Još će misliti da imamo problema! Postoji samo jedan problem - ima tema o kojima moramo koliko god one nezgodne bile! Pa da nam svima bude lakše, krenut ćemo diskretno i sigurno.

Jedan od tih problema na koji sam uvijek bila osjetljiva je pitanje kontracepcije. Sjećam se živopisno svojih srednjoškolskih dana kada sam ja imala 'cool mamu koju smijem sve pitati' pa sam imala ulogu lokalnog plemenskog starješine. One zabrinute dolaze i pitaju, ja prenosim svemoćnoj majci, a onda se vraćam s mudrim odgovorima. I nije se tu radilo samo o kontracepciji! Pitanja na koja sam odgovarala već tada u mladoj dobi crtala su upitnike iznad moje glave. Često, vrlo često, s tom istom 'cool mamom' sam ostajala pričati do kasno u noć, nakon odgovaranja na sva goruća pitanja, o tim djevojkama, djevojčicama koje su dolazile mene pitati smiju li se prati za vrijeme menstruacije. I moja mama svaki puta pažljivo mi je govorila da nisu one krive. Jednostavno odrastaju u takvoj sredini. Ali poticala me na to da znam da je bolje neka pitaju mene nego da ne znaju. Možete i zamisliti kakva pitanja sam sve prošla, ali tako i sama štošta naučila.

Nekako se taj moj status 'dežurnog psihologa, farmaceuta amatera i duhovnog vođe' zadržao do danas. Imamo svi google, ali ponekad je teško naći iglu u plastu sijena. A ponekad jednostavno želite prijateljski savjet, ljudsku riječ nekoga kome vjerujete. Možda sam svoju zadaću preodgovorno shvatila, ali zbog toga sam se nekako bojala dati krive informacije - tako da sam s vremenom saznala sve o menstruacijama, pms-u, pilulama za dan poslije, svim vrstama kontracepcije, a onda i o ranim trudnoćama, spontanim pobačajima, kasnim komplikacijama i šarolikim porođajima. I ne žalim se, nemojte me krivo shvatiti! Uvijek sam za kvalitetnu raspravu o reproduktivnim organima i njihovoj upotrebi! No tema koja me i dalje vrlo često dočeka s vilicom na podu (od šoka, ne od neznanja) je suvremeno ignoriranje pojma kontracepcije. I ne samo 'kod mladih' - nekako imam dojam da su blesavi u pubertetu, a onda ako prežive, osvijeste se i uplaše pa nešto i nauče. A onda uđu u 'sigurnu luku', nakače prstenje na ruku i - tu mozak prestaje raditi. Kao da su neplanirana djeca u braku nešto što se mora! Kao da su neplanirana djeca u braku manji broblem od onih van braka! Zakon ih automatski priznaje kao zakonite pa nema veze ako nisu planirani, željeni, a ni ne znamo baš kud bismo s njim. Mora da je tako jer veći tabu od onog vezanog uz kontracepciju u braku nisam dugo srela! Ne smijem ni spomenuti koliko odraslih žena znam da otvoreno govore kako nisu bile kod ginekologa od kada su rodile zadnje dijete!! Kakva kontracepcija u braku? Neće muž. Sramota kupit. Neću dalje u detalje, samo ću se naživcirati.

prezervativi

Sama sam se nedavno srela sa nezavidnim problemom iz navedenog područja. Kako mi je majka imala hormonski karcinom dojke, po liječničkom naputku sam se morala iste sekunde maknuti s pilula. I ne samo ja - nakon dijagnoze i istraživanja svega što se istražiti dalo, došla sam do zaključka da bi većina žena trebala učiniti isto. Pilula ima i svoje prednosti, ali sve češće se dovodi u vezu sa karcinomom dojke (iako istovremeno smanjuje mogućnost dobivanja karcinoma grlića maternice npr.). Pilula je ok, ali samo pod uvjetom da ju nemate namjeru koristiti dugi niz godina, ako ste redovno pod liječničkim nadzorom, i ako imate čistu obiteljsku anamnezu, što je u današnje doba, na žalost, sve rjeđi slučaj. Kada sam prekrižila pilulu, prekrižila sam i dijafragmu i slične izume jer mi nikada nije bila jasna niti praktična upotreba niti me posebno zanimao sam proces postavljanja, vođenja brige o tom 'stranom tijelu', a iskreno, kod nas i nije baš rasprostranjena. Od spirale sam također odustala nakon početne euforije. Hormonska, poznatija pod imenom Mirena, nije dolazila u obzir zbog istog razloga kao i pilule, a 'obična spirala', iako vrlo vrlo praktična, također sa sobom povlači mnoge nedoumice. Kao i sve ostalo, nije 100% sigurna, u slučaju trudnoće vrlo često uzrokuje vanmaterničnu trudnoću, žene su sklonije upalnim procesima, a ima i tu moralno diskutabilnu stranu. I uza sve to - sve više stručnjaka se javlja kako bi skrenuli pažnju na povezanost spirale i povećanje mogućnosti obolijevanja od raka grlića maternice. I što sada?

Kontrol frik, kakav jesam, nikada nisam bila sposobna opustiti se dovoljno da idem na najčešći bračni izvor kontracepcije - 'pazit ćemo'. Znate li vi koliko sam ja već babinja odradila na temelju 'pazit ćemo' bračnih dužnosti? I sve je to lijepo i simpatično i pro-hrvatski, dokle god su mama i tata zadovoljni. Dokle god imaju mjesta za još jedno dijete dok 'se paze'. Ali kao što rekoh, ja ne ulazim u tu kategoriju. I dok sam s jednako (ne)opuštenim mužem raspravljala koje su nam opcije, shvatili smo da smo premladi za vazektomiju, a imamo i premalo djece. Uostalom, ne može biti da ne postoji drugi način! I sinulo nam je - prezervativ. Kondom. Gumica. Sve ono zbog čega ste ozbiljno razmišljali o tome da ipak nemate odnos kada je došlo do njega (ako ste bili savjesni i odgovorni). Jer prezervativi su uvijek opcija. Ali dosta otužna opcija, zar ne?

Ali što je tu je. 'Nemoj se, ne boj se', rekli bi naši stari, ali tko se još držao toga?

I dok smo tako razočarani raspravljali o sudbi kletoj koja nas je zadesila, javila mi se prijateljica sa pijedlogom da bacim oko na novi proizvod koji se pojavio na našem tržištu. Radi se o LELO HEX prezervativima, totalnom novitetu na našem tržištu. Nastali su kao posljedica prve promjene u dizajnu i stukturi prezervativa nakon sto godina. Iako smo do sada dobivali kojekakve promjene što se tiče okusa, rebraste ili ravne strukture, sam prezervativ je u suštini ostao nepromijenjen. Ali sada kažu da je došlo do 'revolucije u svijetu prezervativa'.

LELO HEX kondomi

Ne mogu reći da sam se nešto euforično uključila u razgovor jer koliko kondom drugačiji uopće može biti? Svi znamo da je nepraktičan, uništava raspoloženje u trenutku kada ga morate otvoriti, naći pravu stranu, namjestiti i onda se još brinuti gdje je, tko vodi računa o njemu, je li čitav i cijela lepeza dodatnih detalja koji nikome nisu pomogli u 'opuštanju i prepuštanju strasti' da se izrazim kao Danielle Steel ili ova nova koja je napisala 50 nijansi maštarija za kućanice. Ali švedski proizvođač koji se krije iza imena LELO tvrdi da je napokon uveo novu dimenziju u ovu mnogima najdostupniju vrstu kontracepcije - ovaj prezervativ trebao bi biti mnogo sigurniji od svih do sada, a također je elastičniji, fleksibilniji, lakši za rukovanje i bolje prijanja čime se također dobiva na sigurnosti. Činjenica da svijet želi novi kondom je potvrđena time što je ovu inovaciju na Indiegogu i na njihovom siteu prošlo ljeto podržalo preko 30,000 backera te su prikupili milijun dolara i dospjeli i na police tgovina.

Mene je nakon čačkanja po promo materijalima prvenstveno zainteresirala drugačija struktura. Naime, samo ime 'HEX' dolazi od strukture prezervativa koji izgleda kao da je sastavljen od saća, točnije od šesterokuta koji su odgovorni za sva navedena poboljšanja, ali i za gubitak osjećaja da imate gumicu između sebe i partnera - osjećaj koji mnogi nerado spominju, a ipak uzrokuje osjećaj gubitka intimnosti. Same saće dovele su do toga da je kondom gotovo ne puca, ali i u slučaju pucanja, pukotina se zadržava 'u svojoj saći'. Hvale ih na sve strane jer su riješili većinu problema. Ovaj puta nećete morati nikome lagati (pogotovo djeci u pubertetskoj dobi) da je osjećaj isti kao i bez njega!

Dizajn kondoma je također pogođen za današnje vrijeme - lijepo bi se kutijica uklopila u minimalističku instagram kompoziciju. Kupnja ne podrazumijeva više nelagodno gledanje u pod, a ne morate se niti osjećati kao promiskuitetna djevojčura kada izviri iz torbe. Dizajnerska ambalaža nije tu samo kako bi bila lijepa, drugačiji materijal omota lakše se i otvara, a i pravu stranu lakše je za naći. Jedino 'iznenađenje' je to što su ipak cjenovno u višem rangu od svega što sam do sada koristila. Ali kako ipak govorimo o proizvodu na koji se želim u potpunosti osloniti, mislim da je to kompromis na koji sam spremna pristati. Revolucije ne dolaze besplatno, zar ne? Jer na vazektomiju još uvijek nismo spremni. Inače, revolucionarne LELO HEX kondome možete od nedavno kupiti u Müller i dm trgovinama u Hrvatskoj, kao i online uz diskretnu dostavu.

LELO HEX kondomi

I da, sve ovo možete odbaciti sa podsmjehom u maniri 'sponzorske priče'. Ali činjenica je da je moja 'situacija' sa kontracepcijom stvarnost mnogih. Sve više nas ne želi pričati o tome, a jednostavno više ne zna kako dalje. Naravno da se možemo praviti fini i ponašati se kao da nešto tako prljavo i nisko kao sex ionako ne prakticiramo u svakodnevnom životu. A svi znamo kakav bi to brak, ma kakav bi to život bio, da je to prava istina. Druga opcija je 'paziti se' i možda poslagati malu četu djece u maniri Marije Terezije. Ali sjetite se, Marija Terezija je ipak raspolagala s puno većim brojem stambenih kvadrata po glavi novih članova. Ipak, ja sam odlučila da neću imati djecu nepripremljena, a odlučila sam da ne moram riskirati svoje zdravlje (potencijalno i život) da bih to ostvarila. Na kraju krajeva, tko zna što nam život donosi - nikada nije loše dodatno se zaštititi i od spolno prenosivih bolesti. Jer u raju je lijepo, ali dolje je ekipa, jelte. I zato se biram osloniti na LELO HEX prezervative, a vi se slobodno pravite da ovaj tekst niste pročitali. Ali si unesite mentalnu zabilješku - možda će vam zatrebati. ;)

#misusovo

Bore smijalice

Mario Testino
Zadnjih dana šiške mi katastrofalno stoje. Ne mogu shvatiti što se dogodilo preko noći i kako sada odjednom izgledam kao lav koji je preživio strujni udar. Sve je bilo ok i odjednom - nije. A šiške nisu baš dio kose koji se ne tretira, ne šiša, ne vodi računa o njima već je baš suprotno! I kako to da sada odjednom ne valjaju?

Našla sam se u vječnom ženskom začaranom krugu 'želim se ošišati, ali želim pustiti kosu', 'ne želim imati kratke šiške, ali baš mi nekad dobro stoje' i počela kontemplirati o puštanju šiški. Ovo gnijezdo na glavi je pomoglo u donošenju te odluke jer ih zadnjih dana moram špangicama hvatati za ostatak kose. Moraninim špangicama, naravno. I ne, ne morate ni pitati - da, izgledam kao da imam 13 godina. Tj. izgledala bih kao da imam 13 godina da nema jednog sitnog detaljčića koji me dočekao potpuno nespremnu. Imam bore!!

Znam, ništa kritično, ništa strašno, svi ih imamo, to je znak da si živjela, volim svoje bore, sve su to moja iskustva blabla blabla bla. Jasno mi je. Ali vi ne razumijete. Ja NEMAM bore. Ja nikada u životu nisam imala bore i ovo na mom čelu ne mogu biti bore jer - ja ih nemam! Nikada i nisam i nikada ni neću. Genetika i to. Nemam bore. Ne može! Odakle sad to?!

Da, imam bore smijalice, imam ih tonu oko očiju kada se smijem i sve tome slično. Ali cijeli život živim u uvjerenju (očito lažnom) da ja nisam taj tip. Ne zato što sam prekrasna i savršena i koža mi je porculanska već zato što živim u suprotnom spektru. Moje lice je lice prosječnog tinejdžera (znam, znam, i mozak je) koji ima problema s masnom kožom, upalnim procesima, aknama, miteserima i svim ostalim ljepotama života u vječnom pubertetu. Strašno iritantno, ali za posljedicu ima i tu pozitivnu crtu da nisam podložna borama. Nikakvim. Kad se namrštim, jedva mikroskopom možete moooožda uočiti koju crtu. I familija me tješila da pubertetlije nemaju bore tako da, ako ništa, uvijek ću djelovati mlađe. I uvijek imati problema s aknam. Mama mi isto i dalje ima problema s aknama (ove godine slavi 50), a tata je imao već koju sijedu i pokoju bubuljicu. Genetska noćna mora kada ste u srednjoj školi, ali naučila sam se nositi s tim. Par (stotina) dermatologa i par (tisuća) novaca kasnije - ja znam hendlati svoju kožu, znam što očekivati od nje i mogu reći s ponosom, da smo nakon godina provedenih u rovovima, napokon frendice. Dobre smo si. Dakle, frendice, šta je ovo?!

Vjerujem da mnogima ovo ne dođe kao šok odjednom. Znam da ne postajem mlađa s godinama i da je bilo neminovno da se ovo dogodi, ali vidite, ja sam ošišala šiške prije pet godina. I bile su mi ok. Mijenjala sam dužine kose, boje, nijanse, stilove. Mijenjala sam štošta, ali šiške su mi nekako sjele i nisam ih micala. Tako da, tehnički, svoje čelo nisam vidjela 5 godina. 5 punih godina blaženog neznanja. I sada me dočeka ovo!

Smiješna sam i sebi, sve mi je jasno. I nije baš da sam se probudila i shvatila da nemam uho ili nešto slično. To je samo par crtica na čelu. Ali zanimljivo je vidjeti kako sami sebe ohrabrujemo u ratu s godinama. Znate kako to ide! 'Godine su samo broj', 'uopće ne izgledaš da imaš dan preko 26', 'bore su ukras na licu'... Možete i sami nadodati barem još pet ohrabrujućih. I činjenica je da se svi mi više-manje dobro držimo. Moja mama zna reći pred ogledalom 'Ajde, brate, super izgledam koliko ništa ne radim u vezi toga! Na što bih tek ličila da imam para i vremena kao Severina!' Svaki puta me nasmije i svaki puta se složim s njom da je u pravu. To i je stav koji trebamo imati! Što i dalje ne znači da nas povremeno neće frapirati i šutnuti u dupe tako jedna minorna stvar kao što su dvije bore na čelu.

Vidite, ja nikada nisam mislila da sam pretjerano tašta, nikada nisam mislila da mi je stalo previše do takvih detalja, ali život nas sve nauči drugačije. Da se ispravim - bore; bore nas nauče drugačije. (prokletinje) A ja sam svo ovo vrijeme hodala okolo i mislila da mi baš dobro stoje tridesete, ne bi čovjek rekao da nisam više u žaru mladosti. I evo, sada ću pustiti šiške u inat! Nek' svi vide da imam trideset!

(Da se ne lažemo, sad će ljudi misliti da imam dvadeset i šest, jer akne su i dalje postojane.) Nema veze, imam sve svoje prijatelje za zajedničko naricanje - dok sam mislila da sam jedina kojoj se dogodio taj horor zvani 'jedna i pol bora na čelu', poslala sam alarmantne poruke svim prijateljicama u nadi da će ih zgroziti moja tragična životna priča. Znate što sam dobila? Pregršt poruka tematike 'Šuti, ja ozbiljno razmišljam o promjeni frizure da sakrijem ove kratere', 'Aj' super, javi kad nađeš dobru kremu' i 'Tek sad?! Čestitam i mrš, ja ih imam od petnaeste!' Tome služe prijatelji! Da nas podsjete da neke stvari samo mi vidimo, a ako i ne vidimo, ima i njih kojima je gore! Ako ništa, barem imam gdje pokupiti sve preporuke za promjenu kozmetike. Iako ne znam na kojem sada odjelu trebam kupovati? Pupertetsko/menopauznom? Postoji li takvo što? Jer sad se mogu pohvaliti time da mi i dalje treba linija za 'mladu osjetljivu kožu sklonu nepravilnostima', ali eto, paralelno mi treba i za 'zrelu kožu sklonu osobnoj izdaji'.

Ja sad idem još malo zuriti u ogledalo i misliti što sam učinila da sam zaslužila ovakvu izdaju, a vi uživajte u sunčanom danu. Ili sniježnom danu. Ili kišnom - vidim po prognozi da na vrijeme ne možemo računati.
Ali, srećom, na bore možemo. Živjele bore!

#misusovo